Šah-mat
Kada je gitara naštimovana, svaka odsvirana pesma svirača izgleda da je po volji onoga koji sluša. Tako je i sa ljudima. Kada smo "naštimovani", želimo da uradimo samo lepe stvari za onog koji je nama drag i tada su sve stvari na mestu. Ali šta se dešava upravo sa tim istim, nama dragim ljudima, kada pored svega lepog što činimo za njih preobrate sebe u osobu kojoj je teško udovoljiti, tako da i mali znaci pažnje nisu dovoljni da izmame osmeh na njihovom licu?
Od postanka, čovek je kompleksna vrsta živog bića. Najkompleksnija. Stvari bi mogle mnogo lakše da funkcionišu da smo kao biljke. Dok se polivaju, one se održavaju u životu. Ponekad se čini da nije samo voda ta koja ih čini živima. Naizgled, kao da i sam dodir ih učini živahnim, ili pogled, ili čak neka mila reč.
Previše smo sebična postojeća vrsta. Počeli smo da tražimo mnogo, a malo dajemo zauzvrat. Očekujemo kovčeg zlata, a još uvek nismo otvorili vrata nijednom lepom rečju. Zašto mora da dođe do iskazivanja toliko ružnih i bolnih reči da bi nam najednom sva prethodna pažnja zlata vredela?
Svi se pitaju gde je nestala prava ljubav. Nestala je upravo na istom onom mestu i u istom trenutku kada je došlo i do nestanka poštovanja, iskrenosti i tolerancije. Nestala je onda kada su ljudi počeli zdravo za gotovo da shvataju rečenicu da je bolje nekad slagati kako bi druga strana ostala nepovređena, pa su počeli da lažu i za mnogo veće i ozbiljnije stvari. Nestala je onda kada su ljudi preozbiljno shvatilli da "para vrti tamo gde burgija neće". I na kraju, nestala je tamo gde je zagrljaj i nečije prisustvo postalo mučenje.
Čini se kao da postoje nekoliko podvrsta vrste čoveka kao živog bića. Sve je više onih hladnih i "bezglavih" kičmenjaka, koji i da su nekad znali, namerno zaboravljaju sve moguće načine doživljavanja lepog. A reklo bi se da vrsta u izumiranju su upravo oni koji još uvek pokušavaju da sačuvaju te načine, koji, iako su nekad voleli i izašli iz bitke kao ranjeni, spremni su da opet ratuju kako bi osvajali i bili osvojeni.
Na posletku, ljubav je kao šah. Najlakše je predati partiju već na početku, ostavljajući i sebe i protivnika u neizvesnosti čija bi to pobeda mogla biti. A najteže je napraviti onaj "šah-mat". Jer tada ne pobeđujemo, već sve protivnikovo osvajamo, ili sve naše biva osvojeno.