Ljudsko prokletstvo
I svi mi ponekad pomislimo: "Zašto?"
Zašto sve mora da se odvija na način na koji mi to ne želimo? I zašto kada znamo šta želimo, opet nismo sigurni da li je to to što želimo? Zašto i kada je prisutna ta ljubav, nismo sigurni da li je imamo u potpunosti? I zašto kada nema ljubavi, nismo sigurni da li nam je potrebna?
Ali čak i mi, neromantične duše, željni smo ljubavi. Iako je na veoma čudan način ispoljavamo. S jedne strane, prevelikim uzdržavanjem od emocija kako ne bismo pokvarili čaroliju, a s druge strane pak, prekomernom pažnjom prema onome koga volimo kako bi taj neko u svakom trenutku bio svestan naše ljubavi.
Da li život zaista može biti surovi bumerang i vratiti nam duplo gore od onoga što smo radili u prošlosti? I kako ubediti isti taj život da smo svi mi ljudi od krvi i mesa sa emocijama i potrebama da zadovoljimo našu psihu? Kako shvatiti to da ljudima bez svesti sreća češće dolazi na vrata a dobrim osobama dolazi isto onoliko koliko čovek tokom života pronađe detelinu sa četiri lista?
Kako shvatiti prokletu sudbinu?
Shvatiti sudbinu posmatrajući postojanje čoveka u okvirima jednog ljudskog života-ne može se! Svaki čovek je besmrtni duh koji se kreće kroz ogromnu spiralu vremena, često menjajući telo... U tom kontekstu sve je vrlo lako objašnjivo i vedro. :-)
Dobro zdravlje i puno sreće!
Hvala na izdvojenom vremenu. Puno zdravlja i sreće takođe! :)
Mislim da je strah u korenu svega.
Eh, kad bismo mogli da oslobodimo straha, straha od patnje, straha od napuštanja, straha od samoće...
Vredelo bi pokušati.
Sve najbolje želim :)
Sve bi tako moglo, samo niko ne želi da se usudi prvi. Da neko prvi krene u oslobođenje svih strahova. Ja bih prva, ali napravili bi me budalom.
Sve najbolje takođe! :)