NE brže od života..
U životu postoji uvek ona crno-bela strana nečega, a isto tako i obojena strana istog. Postoji crno-beli televizor i televizor u boji. Postoje crno-beli snovi i obojeni snovi. Postoji crno-bela zastava i crveno-bela zastava. Postoji crna i bela topla čokolada i ista od jagode na primer..
Kada razmišljam o crnoj i beloj boji ili njihovoj kombinaciji, asocira me na to kao da moram da odaberem jednu stranu. I uvek ta bela strana bi trebalo da predstavlja nešto dobro a crna nešto loše. Zašto ne može biti obrnuto? A kada imam pred sobom spektar boja među kojima nisu crna i bela, ja se ne mogu odlučiti za neku. Jer one nemaju određeno značenje. Sve su nekako "sumnjive"..
Ljudima se obično kroz snove javlja podsvest. Ono o čemu ne razmišljaju tako često a opet ostaje nerešeno u njihovim životima. Ono za čim žude potajno i nemaju hrabrosti da ispolje to. Manifestacije naših unutrašnjih borbi ogledaju se kroz njih. A da li obraćamo pažnju na to da li su crno-beli ili obojeni...? I uglavnom dešavanja u njima predstavljaju neku metaforu.
U životu pravimo mnogo odluka. Pogrešnih i pravih. Živimo sa grižom savesti ukoliko napravimo pogrešnu, zaspemo sa osmehom na licu kada donesemo pravu. Pustimo koju suzu boli nakon loše odluke i po koju suzu radosti nakon dobre. Koliko zapravo dovoljno razmislimo pre nego što donesemo bilo koju? Da li se uvek setimo onoga "triput' meri, jednom seci"?
Rađamo se, rastemo, starimo i umiremo. Uvek kažemo da je život samo jedan i da ga treba iskoristiti. Ali.. da li smo svi svesni činjenice da nas odmah iza ćoška vreba posledica naših napravljenih koraka? Stoga..
Deset puta meri, jednom seci!