Ljudski koktel
Za sve treba imati malo volje. Malo nje za ustati iz kreveta, spremiti ispit, posetiti prijatelja, spremiti iznenađenje za najdraže, napraviti jelo, odsvirati melodiju, poslušati drugoga, prošetati, izmamiti osmeh čoveku, pružiti pomoć bez razloga, pozvati stare da vidiš kako žive..
Za sve treba imati malo inspiracije. Za napisati roman, priču, pesmu, za naslikati portret, razmišljati o životu, napraviti maketu aviona, napraviti krug od domina, ofarbati zidove sobe različitim bojama, praviti sazvežđa na nebu čak i kada zvezda nema, izgraditi piramidu, most, stvoriti novi grad, za živeti, za umreti..
Za sve treba imati malo morala. Za shvatiti kada pogrešimo, budemo svesni trenutne radosti, svesni da se krećemo prema cilju uz uslov da ne gazimo preko drugih, za nasmešiti se i kada neko ne zaslužuje, za oprostiti ali ne i zaboraviti, za izviniti se, ne suditi o drugima kada ni mi sami nismo savršeni..
Za sve treba imati malo hrabrosti. Za podići se kada padnemo, za napraviti korak napred i kada odustajemo, za ući kroz zatvorena vrata ukoliko smatramo da će nas to učiniti srećnim, za prihvatiti naglas kada povredimo druge, za zavoleti i reći to, za usuditi se biti s nekim do kraja života..
I na kraju za sve smo potrebni malo mi. Mi da otvorimo dušu kada nam je teško, pustiti suzu kada boli, prihvatiti osmeh na poklon, prihvatiti savet iako ga ne uvažimo, razumeti i slušati druge, osetiti život i drugih ljudi pored nas, ne bežati od realnosti već suočiti se sa problemima, biti iskreni prema sebi, biti svesni da smo to mi. Opipati puls na našim rukama, staviti ruku na naša srca i osluškivati kako dišemo. Živimo sa našim gresima i učinjenim dobrim delima, izgovorenim rečima i prećutanim mislima. Naučiti da bitišemo u nama samima..