Pre dvadeset godina, na današnji dan..
Dan rođenja. Dan kada smo godinama unazad izašli iz majčine utrobe i uvideli svetlost dana. Kada smo plakali što više nismo telesno povezani sa majkom i nosili majčinu krv na svom telu dok nas nisu okupali.
To je dan kada su naše majke pretrpele najviše boli samo da bi nas donele na ovaj svet. To je bol od kojeg može da se umre, zato i neke žene umiru na porođaju. Neke se porode prirodnim putem, neke carskim rezom. Neka deca prežive, neka ne.. A neko odluči i da abortira.
To je trenutak od koga se broje sekunde našeg života. Sati, dani.. Trenutak kada svi započinjemo život čisto belim papirom i ničega nismo svesni dok ne počnemo da razumemo stvari. Najveća radost za roditelje dok smo još bili bebe je bila naša prva progovorena reč. Tada su nas svi ljubili i još više voleli. A onda i prohodamo, počnemo da se igramo sa sve više igračaka i ljutimo se kada nam nešto nije dozvoljeno.
I tako prolazi jedna, druga, treća godina.. A onda krenemo u vrtić i tamo upoznajemo ostalu decu, učimo slova, brojeve.. Upoznajemo svet na razne načine. Pa dolazi osnovna škola itd..
Period adolescencije. Period kada su nekima rasle bubuljice, kada smo bili najnepodnošljivija stvorenja na svetu. Kada smo dobijali najviše batina i zabrana za izlazak. Manjak džeparca zbog slomljene vaze ili nešto slično. Period kada mrzimo ceo svet i mislimo da nas su svi protiv nas. Kada danas kažemo da hoćemo a sutra nećemo. Kada ne znamo ko smo i gde smo, a i dalje godine se broje..
Za neke se taj period puberteta završi a neke prati čitav život. Ali suština je da svi u duši ostanemo velika deca. A to veliko dete se najviše ogleda u starosti. Stari ljudi su džangrizavi, samo zapovedaju i ništa im nije po voli. Baš kao period adolescencije. A bolje da im se ne kaže da su stari i već psihički slabiji.
A već u sedamdesetoj godini izlapećemo, a možda i nećemo, pamtićemo a možda i zaboravićemo dosta toga.. Možda ćemo znati koliko imamo godina a možda i nećemo. I na kraju shvatićemo da je naš život prošao kao brzi voz i ko zna da li već sutra umiremo..
Bile naše majke žive ili ne, ne trebamo zaboraviti na njihovu hrabrost kada su odabrale nas. Ona će biti uvek najbrižnija bića, najsrećnija kada smo mi srećni, najtužnija kada smo tužni, razočaraćemo ih sto puta, usrećiti dvesta puta. I uvek ćemo im dugovati za vazduh koji danas dišemo. I kada budemo mislili da smo odrasli ljudi i ubeđeni da nismo više deca, uvek ćemo biti nečije dete.
Hvala ti majko sve.